Jeste li znali?

Zanimljivosti iz bogate prošlosti Općine Jelenje prezentirane na moderan i zanimljiv način. Predstavljamo novu rubriku na turističkoj platformi Visit Jelenje pod nazivom Jeste li znali? Postoje mnoge zanimljivosti i činjenice kojih naprosto nismo svjesni, a spomen na njih je svuda oko nas. Mnogi autori i ljubitelji pisane riječi kroz povijest ostavili su neizbrisiv trag o jelenskom kraju i Grobnišćini.

Uvidom u literarnu građu prilikom izgradnje nove turističke platforme stigli smo do zanimljivih spoznaja i činjenica, koje će sigurno biti interesantne turistima ali i mještanima. Sigurni smo kako postoji potreba za prepoznavanje i upoznavanje svojeg mjesta na zanimljiv način i prilagođen ubrzanom tempu života, kao i dostupnošću moderne tehnologije. Ovim putem mnoge zanimljivosti jelenskog kraja bit će sačuvane od zaborava. Nitko ništa ne zna, krhko je znanje… poznati je Cesarićev citat, koji je pritom postao dio opće kulture, a nadamo se da ćemo ovim putem potaknuti interesi mladih naraštaja u dodatna istraživanja svojega kraja.

Jeste li znali da su prvi mlikari na Grobnišćini bili muškarci?

Iz usmene smo predaje saznali da su prvi mlikari bili muškarci, koji su u davnini nosili mlijeko u ovčjim mješinama, preko ramena, s mjericama u ruci, pomoću koje su mjerili mlijeko za svoje kupce. Bilo je to i logično jer u prošlim stoljećima ženi nije bilo mjesto na cesti u tako ranim jutarnjim satima, gotovo noću. Postupno tu funkciju ipak preuzimaju žene , a muškarce, koji su se održali u mljekarstvu , moglo se nabrojati na prste, češće u zamjeni za ženu koja nije iz raznih razloga (bolest, porod) mogla obaviti posao, a mlijeko nije smjelo ostati kod kuće ili izgubiti mušterije. Izvor: Grobnički zbornik br. 3.

Jeste li znali da i u Rijeci postoji trg posvećen mlikaricama?

Grad Rijeka iskazao je poštovanje i zahvalnost postavljanjem spomenika “mliakrici” i naimenovanjem trga u središtu grada sjećanjem na njih. Tisuće su litara mlijeka godišnje prenesene na leđima “mlikaric” iz Grobnišćine u Rijeku, a često im je na tim istim leđima bilo i povratnog tereta za “prikrmit” stoku.

Jeste li znali da je Grobnička čakavština zaštićeno kulturno blago Republike Hrvatske?

Jezik zauzima izuzetno značajno mjesto u životu svakog čovjeka. Jezik nije samo način komunikacije nego i poseban duhovni sustav, njime smo čvrsto vezani za svoje korijene, za svoju bit. Ni grobnička čakavština nije u tome izuzetak. Želite li saznati o tom “našen lipom zaiku” nešto više, pročitajte rad dr. Ive Lukežić “Grobnička čakavština”; rad obrađuje grobnički govor s lingvističkog gledišta (fonološki i morfološki sustav). Krajem 2011. godine na 20. obljetnicu postojanja grobničke Čakavske katedre, grobnička čakavština proglašena je zaštićenim kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Rad na samom projektu zaštite kulturnog dobra trajao je više od pet godina. Izvor: Grobnički zbornik br.1.

Jeste li znali da je dobar dio grobničkih zvona, na sakralnim objektima, završio kao materijal za izradu topova?

Skoro sve grobničke crkve imali su još početkom 19 stoljeća vrlo stara zvona ali kojih, nažalost, više nema. Naime, 1915. godine gotovo sva zvona dospjela na popis ratnih davanja., a ubrzo poslije toga pretopljena su u topove. Izvor: Grobnički zbornik br.1.

Jeste li znali da temperatura vode na izvoru Rječine kostantna u svim godišnjim dobima?

Iz svog izvora u Kukuljanima, na području općine Jelenje, Rječina dolazi široka i jaka, a ima konstatnu temperaturu 9.5 °C do 10 °C u sva godišnja doba. Izvor: Grobnički zbornik br.1.

Jeste li znali da je Martinovo selo dobilo je ime po Martinu Juretiću?

Pripovjeda se da je stolarstvo zaveo Martin Juretić, kojega je dozvao grof Zrinski oko 1660 – 1700 godine. Martin izučiv stolariju u Beču i drugim gradovima, nauči svom zanatu svih svojih devet sinova, a ovi opet dalje svoje potomke. Martinovo selo bilo je poznato kroz povijest po tome da ima najveći broj stolara, a prema dosupnim zapisima ime je dobilo po svojem utemeljitelju i prvom grobničkom stolaru Martinu Juretiću koji se doselio iz Dalmacije. Izvor: Grobnički zbornik br.1.

Jeste li znali kako je Jelenje dobilo ime?

Va Jelenju da j’ prvo bilo jedno velo jezero n koga su saki dan dohajali jeleni i bilo ih je čuda . I zato stari judi povedaju da se po tih jelenih, ovosto selo zove Jelenji. Izvor: Grobnički zbornik br.1.

Jeste li znali kako je Podkilavac dobio ime?

Govore da se Podkilavac zove tako aš da su se tu nikada potkivali konji dok drugi pak smatraju da se selo zove tako aš je zgorega njega brdo Kilavac. Izvor: Grobnički zbornik br.1.

Jeste li znali da je pritok Sušica, u prošlosti, odnio sve mostove i brane?

Sušica je najpoznatiji lijevi pritok Rječine. Ova je kršna sušica ljeti suha, a za kiše nosi mnogo vode i kamenje što je u prošlosti izazvalo mnogo problema i poplava na jelenjskom području; tako je 1852. godine poplave uz Sušicu odnijele sve mostove i brane. Izvor: Grobnički zbornik br.1.

Jeste li znali da je na Lucinskom viru bio postavljen kip sv. Ivana Nepomuka?

Sve do Drugog svjetskog rata na Lucinskom vriru (Gospodsko selo) na mostu preko Rječine stajao je kip sv. Ivana Nepomuka koji je tada uklonjen. Kip su, vjerojatno, u osmanaestom stoljeću bili postavili jezuiti koji su tada bili vlasnici Lopače. Zbog toga se ovo mjesto neki put spominje i kao “Ivanov most”. Podsjetimo, radi se o kipu sveca mostova i mučenika ispovjedne tajne. Izvor: Grobnički zbornik br.1.

Grobničke pučke legende

Donosimo zanimljive zapise i narodne predaje kojima se uvijek rado vraćamo, a prenose se generacijama. Grobničani zaista imaju bogatu usmenu predaju. U dugim zimskim mjesecima, u vremenu kada nije bilo struje, radija ni televizije, uz svjetlo svijeće ili lampe, pripovjedale su se različite zgode o povijesnim događajima te o događajima vezanim za određene osobe.

Romantična predaja o Lucinskom viru

Romantična predaja o Lucinskom viru, predjelu na Rječini između “Gospodskog sela i Lukeža”, gdje je voda tako duboka da ne presuši niti usred najtoplijeg ljeta.

Prvu poznatu nam verziju ove priče izložio je prije više od jednog stoljeća Dragutin Hirc u svojim putopisima po Hrvatskom primorju. “Puk” povida, veli on, “poslije smrti Petra Zrinskoga i Krsta Frankopana dobi grad Majur jedan njemački grof. U to doba živješe na Jelenju Luca, djevojče od 18 godina, cvit ciele Grobnišćine. Ovu je divojku isti grof obljubio, i htio, da i ona njega zavoli i liepim ju načinom u svoj grad mamio. Nu sve zahman; Luce ne privoli. Nekog ju dana grof opet sastane, te ju u grad mamio, no ona se odvrnu od njega i podje dalje. Srdce mu uzkipi gnjevom, zaželi osvetu. Drugi dan imali su sluge poći na Jelenje, da Lucu u kući uhite, konopi svežu i u Majur dovedu. Kad je Luca razabrala, koja joj pogibelj prijeti, kad je nakon sjedeć kod prozora i vidjela, da se grofovi plaćenici njezinoj kući primiču, soči bijedna i poleti do visokih pećina Rječine, te se s grozne vrleti baci u duboku rieku, svršiv tako u hladnoj vodi mladjahni život svoj na žalost i tugu ciele Grobnišćine. Od onda zove narod to mjesto Lucijin ili Lucinski vir.

U drugoj verziji priče o Luciji, koju spominje Emilij Laszowski, u nju se zaljubio “neki gospodar grobnički” od roda Frankopana (…) kad je bila u kolu kod gradskog majura”.

Treća varijanta ove predaje, koje sam čuo od svog djeda, veli da je Lucija bila kći Martina Juretića “ki j’ bil mailn i pilanu storil na Gosposkom Selu. On da j’ bil jako pamtan čovik, ma da su ga gospoda potirala iz Gosposkega Sela i zeli mu pilanu i malin, a on se j’ opet snašal i storil malin pul Martinovih. Ta hćer Lucija mu je bila jedinica. Nju da j’ tel niki grof z kašteline. Da j to’ ona bila nikako doćuhnula, a da nikako ni tela tega grofa pa se j’ hitila va ta vir i utopila. I da su se njegovi ljudi morali na konjih vrnut praznih ruk”.

Grobničke pučke legende vezane uz Gopodsko selo koje se zove tako “aš da su se tamo doselila nika gospoda i da su storili mićeri dvorac i pilanu, a nju j’ držal Gustav (Gušte) Peši”.

Izvor: knjiga Gospodsko selo, Biserka Juretić, Delfina Kružić i Amalija Juretić.

Legenda o svetom Mihovilu i kako je Grobničko polje dobilo ime

U grobničkoj pučkoj legendi sv. Mihovil je gorućim kamenjem zaustavio nadiranje Turaka (koji su zapravo oličenje Sotoninih anđela). Mihovil je, kaže predaja, jurio Grobničkim poljem i Turke sjekao ognjenom sabljom. Turaka da je tada toliko poginulo, da je na Jelenskom polju ostao samo grob do groba, pa otada polje dobiva naziv Grobničko ili Gromiško polje. Izvor: Grobnički zbornik br.5.

Bitka na Grobničkom polju

Godine 1242. prema legendi, hrvatske snage koje su predvodili Kristofor i Nikola Frankopan porazile su tatarske snage u bitci na Grobničkom polju. Kako je navedeno u pojedinim člancima Bitka na Grobničkom polju je legendarna bitka koja se vodila na toj lokaciji u zaleđu Rijeke 1242. godine i u kojoj su hrvatske snage porazile tatarsku, mongolsku vojsku, čija je namjera bila prodrijeti dalje u Europu s ciljem osvojiti je. Temeljena na narodnoj predaji, potkrijepljena arheološkim nalazištima iz više različitih pretpovijesnih i povijesnih razdoblja koja su otkrivena na području Grobničkog polja, bitka se, prema općenitom mišljenju stručnih krugova, u stvarnosti nije dogodila, jer nema vjerodostojnih dokaza o njoj, pa se smatra legendom.

U sklopu svoje ekspanzije pod vrhovnim vodstvom Džingis-kana, Mongolsko Carstvo je u dvadesetim godinama 13. stoljeća došlo do granica europskih zemalja. Nakon osvajanja Rusije i Poljske, na red je došla Ugarska, gdje je u bitki na rijeci Šaju godine 1241. ugarska vojska predvođena kraljem Belom IV. teško poražena.

Nekako u to vrijeme su se, prema predaji, Tatari, uobičajen tradicionalni hrvatski naziv za vojsku sastavljenu od brojnih različitih azijskih naroda i plemena, predvođenu mongolskim vođama, našli i na Grobničkom polju. Tu ih je dočekala hrvatska feudalna vojska, čiji sastav, brojnost, kao ni njen zapovjednik, nisu poznati. Zna se samo da su Tatari, kojima je na čelu bio Džingis-kanov unuk Batu-kan, bitku izgubili i da su skoro svi izginuli, te da je poprište sukoba bilo prepuno mrtvih tijela, odnosno grobova. Valja napomenuti da je u pojedinim člancima istaknuto da povijesno verificirane činjenice govore da je tatarska vojska koja se 1242. godine nalazila u Hrvatskoj iznenada napustila naše krajeve.